TENISKA LEGENDA OSULA PALJBU PO ATP: Ovakav tenis mi ide na...
Dodajte Kurir u vaš Google izborTe čarobne 1976. Panata je osvojio Rolan Garos, Otvoreno prvenstvo Italije i “Salataru” Dejvis Kupa, postavši jedini igrač koji je (čak dva puta) na šljaci u Parizu pobedio Bjorna Borga. Zato se reči Adrijana Panate danas slušaju širom cele teniske scene, a pogotovo ove sveže – veoma kritički nastrojene prema Završnom Mastersu u Torinu.
Kruna ATP sezone i posebni šou koji ovaj turnir najboljih 8 priređuje decenijama unazad usklađuje se sa duhom vremena, a kako se živi sve brže i opcija za sve i svašta ima na pretek – razlike u ocenama ovog takmičenja su neminovne, a kritike – detaljne i konkretne. Jedna od najkontroverznijih tema je izabrana brzina podloge u Inalpi Areni – koja na CPI (Court Pace Index-u, merilu brzine terena) ove godine iznosi 45.8 poena – što je laserski brzo kada znamo da se igra u dvorani i na nadmorskoj visini grada-domaćina Zimskih olimpijskih igara. Samim time, servisi diktiraju tempo igre, a razmene su kratke i šablonizovane.
“Ovakav tenis mi ide na živce” – kratak i jasan je bio Adrijano Panata, ozbiljan protivnik ovakve podoge. U tekstu za Korijere dela Sera oštro kritikuje i brzinu podloge, ali i ceo šou-koncept ovakvog “iskustva” ATP finala.
„Servisi idu dvesta trideset na sat, izgledaju kao da idu po šinama, a podloga utrostručuje sve elemente odskoka loptice. Meč lopta se najavljuje ogromnim slovima i pucketavim zvucima bitke. Da li to idemo u rat? Muzika tokom pauza pri promeni strana traje četrdeset sekundi, i pritom je zaglušujuća. Ljudi se zabavljaju kada ih usnimi kamera koja šeta po publici, a mečevi traju po sat vremena – ako i toliko”, oštar je Panata.
“Za mene je ovo tenis u Ibica fazonu, i iskreno se pitam da li se ljudima tako nešto zaista sviđa. Ako mi kažete da, odgovoriću vam – u redu, zadržite takav tenis dok traje – ali pazite da ne potraje kratko!” dodaje legendarni as, pritom kritikujući silne “ceremonije dodele trofeja” za ista ostvarenja – kao što je bio slučaj sa Zverevom u Beču, Parizu i Torinu u čast dolaska na prvo mesto ATP rang liste.
Kritika ovog koncepta nije nostalgični povratak u prošlost, jer je brzina očekivan aspekt evolucije sporta – ali ovakvi uslovi igre iscrpljuju fizičku spremu tenisera, dovode do povreda (Alkaraz i prošle i ove godine) i rizikuju čak i da udalje publiku. „Meni ovakav tenis ide na živce”, ponavlja Panata, a doživljaj autora ovih redova je veoma sličan njegovom tokom većina mečeva odigranih u Inalpi Areni ove godine. Koliko je ovakav tenis “osiromašen” za nadigravanje i taktiku govore nam reči Zvereva u odgovoru datom Kuriru posle sinoćnje pobede nad Fisom – da su osnovni aspekti tenisa neizostavni za pobedu u ovim uslovima (odnosno – što prostije, to bolje) – dok se Fis mučio do samog kraja meča da poveže poene sa više dobrih razmena zbog neprilagođenosti podlozi i plasmanu loptice u željeni prostor.
“Zbog toga je Koboli u Torinu prošao kako je prošao; došao je ovde zasluženo, a onda morao da igra na podlozi koja je sušta suprotnost onoj na kojoj može da pruži svoj maksimum”, dodaje on, i “poentira” za kraj:
“Ponekad mi se čini da ATP isprobava neki drugi tenis i muka mi je i da pomislim na to. Godinama već gledam napade na moj sport, počevši od Dejvis kupa, svedenog na poštansku marku u kalendaru, gde se finala igraju u četvrtak ili petak jer drugi turniri moraju da počnu. Pitam se – da li je sve to uopšte smisleno?”
Integritet za svako poštovanje!